Jednom davno.....
Jednom davno, dobro ne tako davno, sretno su zajedno živjele Sreća, Ljubav i Nada. Bilo im je lijepo u tako mirnom domu, gdje su dvoje staraca svaki pogled, svaki osmijeh poklanjali jedno drugom. Tamo u tome domu čuo se smijeh djece, njihovih unučadi, veselo časkanje roditelja s djecom.
Ali sve lijepo ne traje dugo, razbolje se prvo baka, i izdahnu svome dragom na rukama, ne prođe ni tri mjeseca od tuge prestade da kuca i djedovo srce. Opustjela kuća. Ostale su samo njih tri: Sreća, Ljubav i Nada.
Nakon nekoga vremena Sreća odluči poći na drugo mjesto tamo gdje je sve ljepše i sretnije i tako ona ode. Ljubav za sobom povukoše dvoje mladih koji su prve poljupce, nesigurne dodire doživjeli upravo tu u toj opustjeloj, napuštenoj kući. I tako ostade Nada sama.....
Bilo joj je teško živjeti samoj, proljeće je nježno pokazivalo svoje prve čari, i onda ona jednog dana gledajući krticu kako ruje u dvorištu, već dosta zaraslom, zamoli je da iskopa malo veću rupu u zemlji. Krtica joj drage volje ispuni želju, ta znale su se jako dugo. Prvi dio posla Nada je obavila.
Nakon par dana zamoli ona ptičicu da joj donese sjemenku sebi drage voćke i da je stavi u rupu koju je iskopala krtica, ona tako i uradi. Dobri stari jež zagrnu rupu, a proljetne kiše zališe buduću biljku. I na radost Nade rasla je biljka, nakon par godina izrasla u malo stabalce.
Ali samo duh dobre Nade sve je držao na životu, kuća je postala ruševina, dvorište puno drače, jedino nježna biljčica i životinjice koje su je zbog Nade čuvale na životu, činilo se da je sve izgubljeno.
I prođe tako deset godina. Drvo- biljka je izrasla u prekrasno drvo divlje trešnje i pod njom je Nada najradije sjedila i nadala se, nadala se ponovnom životu u svome dvorištu.
A tko čeka i dočeka, dobro ponekada se i načeka.
Tako i našu Nadu jednoga dana iz njenog maštarenja prenu koraci koji su dolazili u njenom pravcu, ugledala je dvoje mladih koji su se držali za ruke i razgovarali što će i kako izgraditi novu kuću.....
Nakon pet godina kuća bi završena i novi stanari useliše. Mladi par, isti onaj koji je tu krao prve poljupce i razmijenjivao nesigurne dodire. Kod njih sada nesigurno je teturalo samo njihovo dvogodišnje dijete. Ostala djeca već su bila veća i radila su kojekakve nestašluke po dvoristu, a omiljeno mjesto im je bilo kraj divlje trešnje, jedinog stabla koje je ostalo kao uspomena na neke druge dane.
I sada ponovno sjede tri prijateljice i dive se mladoj obitelji koja je prošla mnogo toga u životu, ali nikada nije prestala da voli, živi i da se nada.
Vratile su se Ljubav, Sreća, a dočekala ih je njihova Nada.
|
